Tog subotnjeg popodneva, predstava „Čegović“ zaista je bila razgovor prijatelja. A sve što prijateljima treba za dobar razgovor, je omanji sto za koji će sesti – upravo jedan takav je bio jedino parče scenografije koje se našlo na sceni velike sale Doma kulture. Sa jedne strane stola sedeo je Petar. Sa druge strane, sedeli su njegovi prijatelji, njih pet stotina. Jasna granica između Božovića i Čegovića nije se mogla povući. Pričali su obojica – malo jedan, malo drugi, a zatim zajedno kao jedan – majstorija kojoj su kadri samo najveći glumci. Pričali su o raznim mestima koje su posetili, o zanimljivim ljudima koje su tamo sretali, o komičnim neprilikama u koje su upadali. A prijatelji su im odgovarali. Rečima, kada je Petar to tražio. Odgovarali su im osmesima spontano, i aplauzima kad ih ponese. Rezervni golman sa utakmice, i narator sa otvaranja od prvog dana, sada se našao u ulozi u kojoj je najbolji – glumca koji vodi svoju publiku, onuda kuda ih razgovor nanese, ali opet tačno tamo gde su pošli.
Nedostajaće Petar Božović ivanjičkoj publici. Navikli su da razgovaraju s njim svakog dana,u kafani, na ulici, na sceni. Monodrama „Čegović“ zatvorila je pozorišni program drugog dana „Nušićijade“.
Permanent link to this post (201 words, 1 image, estimated 48 secs reading time)